U praksi se često nestručno barata s pojmom energije! Ne ulazeći u detaljna stručna objašnjavanja, zadržat ćemo se samo na električnoj energiji kao najučinkovitijem obliku energije u svakodnevnom životu.

Uz sve prednosti, koje tu energiju stavljaju na vrh energetskih oblika u svakodnevnom životu, električna energija ima jednu veliku manu! Naime, ona se ne može spremiti za kasnije korištenje (bar ne u većim količinama), već ju se mora potrošiti odmah. Ta činjenica postavlja stroge zahtjeve na distribuciju električne energije (dispečeri), to jest na elektrodistributivnu mrežu.

Pojednostavljeno rečeno, to znači da proizvodnju i elektrodistribuciju određuje potrošnja električne energije. Pošto je potrošnja stohastične naravi (nepredvidiva i ovisi o načinu života i navikama stanovništva, te karakteru industrije i drugih potrošača), proizvodnja električne energije se podešava (jer je ona pod kontrolom dispečera) potrošnji. Mora se proizvoditi upravo onoliko koliko se trenutno troši. Zbog činjenice da je Europa dobro povezana elektrodistribucijom, taj se problem posljednji nekoliko desetaka godina gotovo ni ne osjeća! Ali tržište električnom energijom koje se pokorava zakonima tržišta, određuje da je energija skuplja kad se uvozi!

Zbog toga svaka suverena država pokušava u što je moguće većoj mjeri zadržati svoju elektroenergetsku neovisnost.

Ako se u tom kontekstu pogledaju pojedini oblici obnovljive energije, o kojima se kod nas puno ali i nestručno govori, onda se može konstatirati:

Fotonaponske sunčane elektrane (FN), koje se danas, rekli bi, nekontrolirano podupiru od državnih organa svih razina, a podupiru ih i lokalni čelnici (vjerovatno radi političkog probitka), su jeftine, jednostavne, a zahvaljujući visokoj povlaštenoj otkupnoj cijeni i vrlo profitabilne. Zbog toga je i krenuo veliki biznis neslućenih razmjera. Jedina suvisla prepreka ovoj najezdi fotonapona su energertske kvote koje postavlja HROTE.

Mnogi novopečeni investitori koji su se odlučili za ovaj način pridobivanja električne energije negoduju, smatrajući te kvote neutemeljenima, što je posljedica nepoznavanja cijelog elektroenergetskog sustava. Naime, fotonaponske elektrane proizvode po danu kad ima sunca, dok im je po oblačnom vremenu učinak znatno manji. Po noći električne energije iz njih nema! Zbog potrošnje taj nedostatak energije treba nadomjestiti ili iz drugih izvora ili uvozom! Zbog stanja elektroenergetsog sustava kod nas, a i financijske situacije, bilo je dakle nužno uvesti nepopularne kvote snage.

Ova velika popularnost fotonapona posljedica je dakle jeftine tehnologije, ali i krive procjne cijena povlaštenog otkupa, pa je već sada evidentno da će se povlaštene otkupne cijene morati znatno smanjiti!

Male fotonaponske elektrane, kojih se proizvodnja troši odmah u domaćinstvu, a i energiju koju razviju moguće je u tom domaćinstvu i akumulirati, znatna su pomoć elektroenergetskom sustavu države, jer smanjuju potrošnju električne energije iz javnog elektroenergetskog sustava. Ovakve elektrane su dakle od dvostrukog značaja i za investitora i za državu, pa zbog toga ni ne čude državni poticaji za takve objekte.

Navedene činjenice pokazuju da se mora provesti nova korekcija otkupnih cijena u tarifnom pravilniku, koje će značajnije poticati male fotonaponske sunčane elektrane, a spriječiti bogaćenje investiranjem u velike fotonaponske  sunčane elektrane.

Vjetroelektrane, koje su do jučer bile u „modi" naglo su izgubile svoju „popularnost" kod nas, kad se pojavilo „pomodarstvo" s FN. Ovo je još jedan dokaz nezajažljivosti investitora koji se pokušavaju baviti obnovljivim izvorima energije. U Registru OIEKPP danas (3. veljače 2013.) su registrirana 94 postrojenja snage 4.267 MW i sva imaju ili PEO ili EO! Ovo je lijep primjer funkcioniranja lobija, kada ni aljkava administracija ni svojevoljni lokalni silnici nisu problem!

Vjetroelektrane proizvode električnu energiju kad ima umjerenog vjetra. Kad je vjetar slab (ispod 3 m/s) i kad je jak (iznad 25 m/s) vjetroenergane stoje. Stoje jasno i kad vjetra nema! Zbog stalne potrošnje električne energije taj nedostatak energije kod stajanja vjetroelektrana treba nadomjestiti ili iz drugih izvora ili uvozom! I ovdje su se, kao i kod FN, zbog toga pojavile kvote snage.

Iako se kod nas nisu objavljivali podaci o karakteru vjetra (a to je uglavnom primorska regija) iz iskustva se zna da kod nas pušu ili slabi vjetrovi ili snažne bure, odnosno juga. Kad i pušu umjereni vjetrovi, onda pušu „na refule". Sve ove nabrojene karakteristike vjetra nisu poželjne u vjetroenergetici, a kod nas se u investiranje ušlo bez relavantnih podataka o vjetru, što se pokušalo nadoknaditi inače vremenski prekratkim mjerenjima. Javno i meritorno o karakteru vjetra kod nas je u proteklom razdoblju napisano vrlo malo. Postoje samo podaci za VE Trtar-Krtolin za 2007. godinu, iz kojeg se materijala izvodi slijedeći snimak proizvedene snage vjetroparka Trtar-Krtolin u 2007. godini:

 

1  
Sama vjetroelektrana je projektirana na snagu 11,2 MW (14 vjetrogeneratora po 800 kW snage) a iz gornje se slike vidi da je ostvarena prosječna snaga te godine bila oko 3,2 MW. Planirana je proizvodnja od 32,000.000 kWh, a 2007. je proizvedeno 27,554.000 kWh. Ako se ovome nadodaju i jedino poznati podaci o VE Ravne koja ima instaliranu snagu 5,95 MW (7 vjetrogeneratora po 850 kW) i planiranu proizvodnju od 14,000.000 kWh. Prema njihovom vlastitom izvješću, u 2005. godini ta je VE proizvela 9,487.000 kWh.

Ovi podaci potkrepljuju prije navedenu tvrdnju da se o vjetru kod nas malo zna, pa je u takvim uvjetima projektiranje vjetroelektrana upitno. Dodajući ovome rečeno o karakteristici našeg vjetra, te činjenicu o gospodarskoj i društvenoj krizi kod nas, bilo je za očekivati pad interesa stranih investitora u vjetroenergetiku kod nas.

 

Dodatak uz FN i vjetroelektrane

Oba ova kod nas vrlo popularna načina proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije imaju glavnu manu da energije ima kad ju često ne trebamo i manjka je kad ju trebamo. Otvara se pitanje posrednog „spremanja" većih količina električne energije kad ju nemamo gdje potrošiti, a možemo ju proizvesti! To se u svijetu radi putem reverzibilnih hidroelektrana koje u vrijeme viška električne energije rade kao pumpna postrojenja, pumpajući vodu iz „donjeg spremnika" u „gornji spremnik" i trošeći tako višak električne energije u sustavu. Kad poraste potreba za energijom ovakva postrojenja prelaze u turbinski rad, puštajući vodu iz gornjeg spremnika u donji spremnik proizvodeći tako iz potencijalne energije vode potrebnu električnu energiju.

Zbog činjenice da se kod nas planira intenzivna izgradnja FN i vjetroelektrana, nužno je da se u energetskim planovima planiraju i reverzibilne elektrane, kao posredni akumulatori viška električne energije iz FN (pogotovo ljeti) i vjetroelektrana. Pošto će većina ovih elektrana biti smješteno na južnom dijelu Hrvatske koji je brdovit, postoji evidentno niz pozicija gdje je moguće pozicionirati reverzibilne hidroelektrane, a voda za njih se može uzimati i iz mora! Na žalost ovakvih razmišljanja u našem društvu još nema! Također nema ni pitanja tko će financirati izgradnju ovih reverzibilnih elektrana, jer je očito da one služe vjetroenergetici i fotonaponskoj energetici?

Elektrane na biomasu su također privukle pažnju brojnih stručnjaka koji se razumiju u loženje peći. Ovdje se govori samo o spaljivanju biomase. U Registru OIEKPP danas (3. veljače 2013.) postoji 91 postrojenje na kojim je izdano PEO ukupne snage 228 MW. Istina u rubrici „Vrsta rješenja" postoji samo 16 postrojenja s PEO i 2 postrojenja s EO, dok se za ostale ništa ne navodi! Opet nedorečenost pravnih propisa i aljkavost administracije, ali ni nema lobija!

Elektrane na bio masu su termoenergetska postrojenja, u kojima osim proizvodnje svima privlačne električne energije imamo i toplinu! Većina ljudi koji se pokušavaju baviti ovim elektranama tu činjenicu zanemaruje, pa se onda susreću komične situacije da se računa samo s dobiti iz prodane električne energije, a potpuno ignorira toplina. Nađeno je i spasonosno rješenje, to jest da se ta toplina „utroši" za grijanje plastenika, ali je to dodatna investicija ali i dodatni trošak koji smanjuje isplativost investicije u ovakvo postrojenje!

Još bi se nekako i ovo rješenje prebrodilo da naši „stručnjaci" nisu zaboravili dvije kapitalne stvari. U prvom redu je to količina biomase u Hrvatskoj? Procjenjuje se da treba oko 5.000 tona po 1 MW snage tokom cijele godine, a u Hrvatskoj se „proizvede" oko 400.000 t biomase. To znači da je u Hrvatskoj moguće dobiti teoretski 80 MW snage (a izdano je PEO za 228 MW, dakle 285 % više od mogućnosti!). Druga stvar je da tu biomasu treba skupiti (po šumama i drugdje) i treba ju dopremiti do postrojenja, a to košta jako puno. Jasno je da u feasibillity studijama ovaj trošak (a često ni onaj povezan uz toplinu) nije uziman u obzir, pa kad se sve to skupa
uzme u obzir upitna je uopće isplativost ovakvih postrojenja.

Elektrane na bioplin se nalaze u Registru OIEKPP. Danas (3. veljače 2013.)  su registrirana 54 postrojenja, ukupne snage 80,9 MW. Većina od tih elektrana u Registru, nepoznatog je statusa, dok ih samo nekoliko ima PEO!

Elektrane na bioplin su termoenergetska postrojenja u kojima se osim električne energije dobiva i toplina. Kao gorivo se koristi bioplin koji nastaje fermentacijom organskih otpadaka. Zbog činjenice da su sve elektrane na bioplin vezane uz objekte nastanka organskog otpada (velike stočne farme, uljare, odlagališta komunalnog otpada i sl.) za pretpostaviti je da ovdje neće biti problema s toplinom. Zbog korištenja uglavnom diezel-motora u kojima se izgara bioplin, ovdje se u krajnjem slučaju može koristiti i zrakom hlađen izmjenjivač, kao što se to radi kod automobila.

U našim uvjetima ovakva postrojenja imaju značajnu ulogu u pridobivanju električne energije iz oragnske biomase, a fermentirana biomasa je odlično prirodno gnojivo!

Male hidroelektrane su detaljnije opisane u članku „Neka iskustva u dosadašnjoj izgradnji malih hidroelektrana".

Male hidroelektrane su postrojenja u kojima se potencijalna energija vode pretvara u mehaničku u vodnoj turbini, a ova u električnu energiju u generatoru, koji je u pravilu direktno povezan s turbinom.

Sve razvijene zemlje svijeta su iskorištavanje obnovljivih izvora energije započele izgradnjom malih hidroelektrana, za što su postojali značajni državni poticaji. To je i logično jer hidrološki uvjeti vodotoka tokom vremena manje variraju od vjetra i sunca, pa su zbog toga male hidroelektrane prihvatljivije za elektroenergetski sustav. Nakon što su se iscrpili svi hidroenergetski izvori, započelo se s vjetroenergetikom i sad se masovno grade i sunčane elektrane (i sve ostale).

Kod nas se, zbog rata i društvenih promjena, to vrijeme preskočilo i kad se počelo govoriti o obnovljivim izvorima energije u razvijenom svijetu je već bila uznapredovala vjetroenergetika. Mi smo to zdušno prihvatili i nastavili hvatati priključak na razvijeni svijet, gradnjom vjetroelektrana i sunčanih elektrana. Hidroenergiju smo jednostavno „zaboravili".

Ne bi bilo problema da se radi samo o investitorima, jer oni uglavnom dolaze sa zapada, problem je u nestručnjacima u državnim institucijama i lokalnoj samoupravi, koji jednostavno ovaj vid „obnovljive energetike ne vide".