Prije četiri godine započeto je osnivanje Registra OIEKPP pri Ministarstvu gospodarstva. Ovdje će se dati osvrt samo na problematiku povezanu uz male hidroelektrane i neće se komentirati problematika uz ostale oblike pridobivanja električne energije iz obnovljivih izvora, je je to učinjeno u osvrtu „O karakteristikama postrojenja za pridobivanje električne energije iz obnovljivih izvora energije"

U spomenutom razdoblju je u Registru OIEKPP bilo registrirano oko 100 projekata malih hidroelektrana (za koje je izdano Prethodno energetsko odobrenje – PEO po tada važećim propisima).

Od tih elektrana, ovog trenutka (31. siječanj 2013.), temeljem uvida u tablicu Ministarstva gospodarstva oglašenu na internetu, ostalo je 5 mHE koje su dobile Energetsko odobrenje (EO) i tri koje imaju Prethodno energetsko odobrenje (PEO) po starim pravilnicima.

Od pet mHE koje imaju EO dvije su HEP-ove, koje koriste vodu za ionako obavezan ekološki minimum (agregati biološkog minimuma – ABM), a trebalo ih je izgraditi prije 40 godina, pa je pitanje da li su one uopće male hidroelektrane ili su u sklopu HE Peruča i HE Zakučac? Od preostalih malih hidroelektrana koje imaju EO jedna ima više od 1 MW, a ostale dvije maje od 200 KW. Što se vlasništva tiče od spomenutih 5 elektrana 3 su u državnom vlasništvu (Peruča, Prančevići, Končar – Obnovljivi izvori energije d.o.o.) a dvije su u privatnom vlasništvu (Nova energija i Tekonet).

Tri elektrane koje imaju PEO, jedna ima snagu veću od 1 MW, a ostale dvije snagu manju od 200 kW. Sve tri su u privatnom vlasništvu.

Ostaje otvoreno pitanje statusa mHE Roški slap koja radi već godinama i mHE Pleternica koja je nedavno puštena u pogon? Naime, u spomenutoj tablici o statusu ovih malih hidroelektrana nema nikakvih naznaka!

Za sve ostale male hidroelektrane, u rubrici iz spomenute tablice, „datum izvršnosti", nema nikakvih naznaka, što ukazuje da im je istekao (PEO) ili će se to desiti u skoroj budućnosti! Možda je ovoj nejasnoći razlog i neažurno vođenje Registra OIEKPP, a time i unošenje podataka u spomenutu tablicu, što kod nositelja PEO-a, a i ostalih zainteresiranih stvara zabunu!? Naročito kad se zna da mHE Bujan godinama radi a tek je nedavno stavljena u spomenutu tablicu (bez datuma izvršnosti!), kao i mHE Mataković (obje mHE zajedno) koje su godinama bile u spomenutoj tablici (iako su već više og 5 godina u pogonu) a sada ih u tablici nema?

Bilo kako bilo, može se konstatirati da Registar OIEKPP kod malih hidroelektrana (a vjerovatno i kod drugih energetskih skupina) nije ispunio jednu od svojih osnovnih funkcija, a to je transparentnost podataka u javnosti, to jest nije od strane Ministarstva gospodarstva korektno (prema investitorima) vođen! Treba se upitati koji su razlozi ovome?

Pravilnici iz 2007. godina, pa tako i Registar, izrađeni su nestručno i s pravne i s tehničke i s organizacijske strane. Problemi koji su nastajali prilikom osnivanja Registra posljedica su navedenih manjkavosti, pa su se netransparentnošću objavljenih podataka pokušali prikriti nedostatci ovako loše osmišljenog sustava za praćenje postrojenja obnovljivih izvora energije.

Može se konstatirati:

1.   Registar OIEKPP, koji je utemeljen na pravilnicima iz 2007. godine, slabo je bio ažuriran, tako da se ni u jednom trenutku nije mogla dobiti pouzdana informacija o izdanim rješenjima (PEO) kao ni o njihovoj realizaciji, odnosno o njihovom istjecanju. Posljednjih godinu dana pred donošenje novih pravilnika (2012. godina) tražila se potvrda da je neko buduće postrojenje unešeno u PP županija ili lokalnih zajednica, makar se takva potvda nije predviđala u prije spomenutim pravilnicima.

Činjenica da lokalna zajednica nije stručno u mogućnosti predvidjeti neko postrojenje mHE (da bi ga unijela u PP) bez sugestije zainteresirane stranke, pa je dolazilo na terenu do nemogućih situacija.

Umjesto da se to prekine na način da Ministarstvo gospodarstva (nadležni Ured za obnovlijve izvore energije) doznači lokalnoj samoupravi obavijest da je izdan određeni PEO i na taj način službeno obveže lokalnu zajednicu da unese u slijedeće izmjene i dopune prostornog plana prijavljeno postrojenje, ukoliko za to postoji mogućnost, to nije učinjeno. To je dovelo na terenu do svaštarenja, protežiranja, mita i korupcije, pa i direktnog zaustavljanja projekata od moćnika lokalne samouprave pod motom „pa nije on pametniji od nas, nećemo mu dozvoliti da to gradi kod nas".

2.   Pravilnici koji su definirali uvjete stjecanja statusa povlaštenog proizvađača i određivali otkupne cijene energije su bili nekompletni, a i pravno upitni (stari Pravilnik o stjecanu statusa povlaštenog proizvađača električne energije i dr.), pa su stvarali niz problema u praksi, u prvom redu kompliciranu proceduru stjecanja statusa povlaštenog proizvađača i činili izgradnju postrojenja OIE vrlo složenom (potrebno je bilo napraviti 67 koraka da se dođe do komercijalnog pogona male hidroelektrane), na što je bilo puno primjedbi stranih investitora koji su htjeli investirati u ovom segmentu kod nas.

3.   Zakoni koji propisuju izdavanje „lokacijske dozvole" za pojedine projekte, ne uvjetuju rješavanje imovinsko – pravnih odnosa na terenu kao uvjet za ishođenje lokacijske dozvole, što znači da se treba investirati u dokumentaciju i dozvole (za lokacijsku dozvolu) bez ikakve garancije da će se kasnije imovinsko – pravna situacija na terenu zadovoljavajuće riješiti (ova nesigurnost je direktno odbijala investitore!).

Nova je vlast, donošenjem pravilnika u 2012. godini pokušala poboljšati i pojednostaviti situaciju, no akteri koji su pisali nove pravilnike su bilo očito oni „stari", to će reći (barem što se tiče malih hidroelektrana) ostalo je sve po starom! Učinjena je samo „kozmetička" promjena a to je da se više ne izdaju PEO već se u Registar OIEKPP unose samo projekti koji imaju EO, a da se dođe do EO postupci i birokracija ostaju isti! Ovo čini investiciju u male hidroelektrane još nesigurnijom, gledajući sa stajališta investitora! Zbog toga ne treba čuditi da u Hrvatskoj nema investicija već od početka 2010. godine, jer su nestručnost vladinih institucija i rukovodećih pojedinaca u njima, kao i potpuna nestručnost i samovolja lokalnih moćnika dovele do takve situacije. Za pretpostaviti je, dok se ne sruše postojeće administrativne barijere, dok se ne smanji utjecaj nestručnjaka koji odlučuju u  gospodarstvu, to jest dok se ne stvori klima za investicije, da neće biti većih privatnih investicija u hidroenergetici. Iz ove pretpostavke se izuzimaju kapitalni hidroenergetski objekti, kojima je investitor, odnosno partner, sama država.

Zbog rečenog, praktično se izgradnja malih hidroelektrana u ovom trenutku svodi na obnovu starih mlinova i mlinica za koje je postupak stjecanja povlaštenog proizvađača i izgradnja postrojenja je jednostavnija jer se ustvari radi o revitalizaciji (postojećeg) bivšeg postrojenja.